Vurnice

Vurnice, lokalni naziv za ornice u pojedinim kajkavskim krajevima sjeverozapadne Hrvatske, služile su kao dvokotačni nosač pluga i nekada bile dio svakodnevice na selu. Danas su mnogima potpuna nepoznanica. Teške i napravljene za rad u polju, teško bi ih itko povezao s dječjom igrom. Djeca su ih, međutim, znala okrenuti, sjesti na rudo, nogama upravljati kotačima i spuštati se nizbrdo kao na improviziranim kolicima.

Takva priča iz prošlog stoljeća u sebi već nosi sve što je potrebno za pjesmu: neobičnu sliku, humor, malo nestašluka i sjećanje na vrijeme kada se igra stvarala od onoga što je bilo pri ruci. Upravo je iz tog duha nastala pjesma „Vurnice”.

Pjesma ne prepričava tu uspomenu doslovno, nego je pretvara u veselu kajkavsku zgodu o biciklu bez špica, odlasku do štacuna, susjedu, Goldoniju i vurnicama koje nizbrdo idu lakše nego natrag u brijeg. Iza humora ostaje mala počast jednom gotovo zaboravljenom predmetu i djetinjstvu koje je i od teškog alata znalo napraviti pustolovinu.