Vurnice

Vurnice ili vornice lokalni su nazivi za ornice u pojedinim kajkavskim mjestima sjeverozapadne Hrvatske. Ornice su bile dvokotačni sklop na koji se pričvršćivao plug i nekada su bile dio svakodnevice na selu. Danas su mnogima potpuna nepoznanica. Masivne i napravljene za rad u polju, malo bi ih tko povezao s dječjom igrom. Djeca su ih, međutim, znala okrenuti, sjesti na rudo, nogama upravljati kotačima i spuštati se nizbrdo kao na improviziranim kolicima.

Početni poticaj za pjesmu bila su sjećanja Borisa Gregurića na djetinjstvo provedeno na selu i spuštanje vurnicama nizbrdo. Ta je stvarna dječja zgoda već nosila sve što je potrebno za pjesmu: neobičnu sliku, humor, malo nestašluka i sjećanje na vrijeme kada se igra stvarala od onoga što je bilo pri ruci. Upravo je iz tog duha nastala pjesma Vurnice.

Pjesma ne prepričava tu uspomenu doslovno, nego je pretvara u veselu kajkavsku zgodu o biciklu bez špica, odlasku do štacuna, susjedu, Goldoniju i vurnicama koje lakše idu nizbrdo nego natrag u brijeg. Iza humora ostaje mala počast jednom gotovo zaboravljenom predmetu i djetinjstvu koje je i od teškog alata znalo napraviti pustolovinu.